Zanimljiv tekst Dinka Puljića prenesen s portala Sportalo.hr

Tko odgaja mlade sportaše? Zašto svatko može biti trener? Zašto je postalo normalno da primjerice, svatko tko je igrao nogomet, može biti trener? Zašto kao roditelji svakome dopuštamo da nam odgaja djecu? Ovo zadnje pitanje mi se cijelo vrijeme nameće i ne mogu si odgovoriti na njega. Nije mi jasno da kao roditelji dopuštamo da svatko ostavlja trag u životu našeg djeteta. Da se razumijemo, ni sam nisam savršen trener, imam svojih mana (toga sam svjestan). Niti znam i imam mogućnost određivanja psihološkog profila ljudi koji rade sa djecom.

Nastojim maksimalno biti fokusiran na svoj vlastiti razvoj kao osoba i trener te na stvari na koje mogu utjecati. Smeta me, međutim zato što si svatko daje za pravo zvati se trenerom, zato što pojedinci imaju svoj sitan interes, koji preko djece pokušavaju sebe promovirati i staviti na prvo mjesto. Osim toga, nisu mi jasni roditelji koji svoju djecu daju svakom u ruke. Ovaj dio mi jer najzanimljiviji i pokušavam dokučiti zašto je tako? Možda jednostavno misle da postoje prečaci koji će njihovo dijete dovesti do toga da će postati profesionalac? Taj put nije lagan, to je proces u koji je potrebno ulagati, raditi, ali i biti strpljiv i mudar. Gore sam napisao trenerski posao, međutim za mene osobno je to puno više od pukog posla.

Za mene osobno to je način života. Opredijelio sam se za to svjestan svih pozitivnih i negativnih stvari, mogućnosti, ali i velike odgovornosti koju ovaj poziv nosi sa sobom. U početku nisam bio svjestan svega ovoga međutim s vremenom i iskustvom jednostavno postajem. Poučavanje djece je za mene jedna posebna kategorija kojoj treba pristupiti izrazito ozbiljno, analitički, sustavno i odgovorno. Svaki trener mora imati na umu da prije svega odgaja dijete, prenosi mu svoja znanja koja on tek mora prenijeti u praksu i naučiti. To zna biti prilično stresno. Jednom prilikom mi je jedan jako dobar prijatelj, trener, rekao jednu rečenicu koja mi se duboko urezala u pamćenje. Kroz priču mi je rekao da mu je dijete došlo i reklo da misli da je trener jači, bolji i brži od njegovog tate. Mislim da svi koji ovo čitate znate što djetetu od 10 godina znači njegov tata odnosno mama. E pa ta rečenica je u meni pobudila i danas pobuđuje veliku dozu odgovornosti prema djeci, ali i roditeljima.

Ostavljamo trag u njihovom životu stoga moramo paziti što i kako radimo s njima. Formalna naobrazba trenera jako je bitna te ona predstavlja podlogu svakom treneru koju treba nadograđivati međutim sama po sebi nije dovoljna. Sport kao znanost jako napreduje, mijenja se iz dana u dan. Znanja koja su jučer bila aktualna danas više nisu na snazi. Stoga je izuzetno bitno da treneri vode računa o vlastitom usavršavanju, pohađaju seminare, prate stručnu literaturu. Naprosto, kao treneri smo to dužni. Dužni prema sportašima i djeci koju treniramo. Ako sportaši (bilo odrasli ili djeca) mogu provesti sate i sate trenirajući zašto mi treneri ne bi činili isto. Radili, učili i usavršavali se. Izuzetno je bitno da kao treneri maknemo ego u stranu, surađujemo i rastemo zajedno kao treneri i ljudi. Fokus nam ne smije biti na rezultat. Fokus nam treba biti na ulaganje u vlastiti napredak, razvoj djece u svakom smislu.

Iskreno, nemam ništa protiv toga da ima puno trenera. Čak dapače, ako čovjek ulaže u sebe i svoj osobni razvoj naprosto tu nema ništa loše. Što nas je više koji radimo, ulažemo u sebe i svoj razvoj, tim bolje. Smatram da možemo samo napredovati. Ako kao treneri maknemo ego u stranu, komuniciramo, surađujemo zajedno tada smo na pravom putu i kao treneri, ali i kao osobe. Znanje je tu da se dijeli. Ono što sam naučio i što je činjenica, ali stvarno praktična životna činjenica je da od svakoga mogu nešto naučiti. Pogotovo u trenerskom poslu. To se dogodilo tek kada sam započeo borbu sa svojim egom i kada sam sebi priznao da nemam pojma. O poslu koji radim. Zaista je tako. To je ona priča koju sam spomenuo u prošlom postu. Formalno obrazovanje nije dovoljno i točka. Ono je tu da se nadograđuje kako kroz praksu, tako i kroz teoriju. Samo tako se može napredovati i rasti. To je naprosto odgovornost mene kao trenera, prema roditeljima, ali prije svega prema djeci. Trenerski posao trebamo gledati kroz više aspekata. Treneri djecu educiraju, odgajaju te im razvijaju sposobnosti. Kao osobe koje educiraju moramo imati alate i znanja kako djeci nešto objasniti, kako ih poučiti da usvoje neko novo motoričko znanja. Taj transfer znanja je izuzetno bitan. Koliko mi se samo puta dogodilo da je zapelo u komunikaciji sa djecom. Naprosto, pitaš ih da li je sve jasno, da li su razumjeli, svi klimaju glavom. Krene praksa i tek tada vidiš da im ništa nije jasno. Ovdje se zna dogoditi da kao treneri povisimo glas na djecu jer smatramo da nas nisu slušali. Međutim, ključ je upravo u komunikaciji. Djeca nisu razumjela i to kao treneri moramo prepoznati i reagirati. Naravno dogodi se i situacija da djeca ne slušaju, ali to je nešto sasvim drugo.

Bitno je držati se osnovnih principa i koristiti metode koje su dokazani alati za razvoj motoričkih znanja (o tome detaljnije u idućem postu).odgoj djece je posebna kategorija i tu treba voditi računa o puno stvari. Odgajamo djecu zajedno sa njihovim roditeljima. Bitno je imati na umu da djeca doslovce skeniraju svaki naš pokret, slušaju svaku riječ i prate naše reakcije. Bitno je imati na umu sljedeće: da pazimo na vokabular, da ne psujemo, da se ne svađamo (primjerice sa kolegama trenerima), da ne prigovaramo sucu (ma koliko teško to bilo) i dr. Djeca se vode primjerom, ZAPAMTITE!! Zadnja stvar u ovom dijelu je razvoj sposobnosti. Koliko sam samo puta vidio da treneri kopiraju seniorske treninge i onda to rade sa djecom. Ovim putem vas molim. NEMOJTE. Ako niste sigurni pitajte, googlajte, istražite. Nemojte samo prekopirati nešto bez da ste vidjeli cilj vježbe, kako to utječe na organizam i u kojoj mjeri, što se s pojedinim trenažnim stimulusom razvija, koja sposobnosti i slično. Trening djece se izuzetno razlikuje od treninga odraslih. Postoje senzitivne faze razvoja kada govorimo o razvoju motoričkih sposobnosti. Dakle, jednostavno rečeno to su faze kada je najpogodnije razvijati neku od motoričkih sposobnosti. treba biti pažljiv i primjereno dozirati opterećenje u treningu djece, pratiti njihove reakcije i biti oprezan. jer su to djeca čiji se organizam  razvija i raste u fiziološkom, emocionalnom, psihološkom smislu. Za kraj: ” Educirati može onaj tko je educiran, odgajati onaj tko je odgojen i razvijati karakter onaj tko je karakteran.”